Pored Dunava sam, u sred radne nedelje malo iza podneva. Sama. Nisam bila sama na Štrandu nikada. Osvrćem se i gledam gde su nam kantice, lopatice, svako malo mi se čini da čujem -maaamaaa… Pre podne je prošlo kao i uvek kad Mona ide u popodnevnu smenu, odvedem Lava u vrtić, vratim se da joj priremim doručak, uradimo domaći, skuvam ručak i oko 12 je odvedem u školu. Ostaju mi dva nepuna sata koja uglavnom koristim da sednem za radni sto, odradim deo posla, uz to sredim veš, usisam, operem sudove, a znate već, da ne dangubim…
Danas sam ostavila sve. I veš i sudove. Posle mnogo kišovitih dana granulo je sunce, napravila sam kafu sa mnogo ovsenog mleka, presula je u termos i spustila se ovde, pored Dunava. I znate šta, osećaj bogatstva koji ne možeš ni da kupiš niti da ga poseduješ, već samo da ga ,,osećaš” – neopisiv je. Osećaj sunca na koži, zvuk krošanja, gledanje u reku u sred jedne obične srede sa neopranim posudjem.
Ne dangubim. Upijam. Uživam. I, uz to kuckam ovaj tekst. Razmišljam danima kako da zatvorim krug priča na temu promena koje nam svima trebaju. Što više razmišljam čini mi se da se taj krug ne može zatvoriti, promene su život, dok menjaš, probaš, padaš, ustaješ, penješ se, silaziš, znači da si živ. Ipak, možda je baš ova tema o laganom, svesnom, življenju izvanredna kruna dosadašnjim pričama.
Pre dva dana sam sa prijateljicom prisustvovala tribini doktorke Šafali u Beogradu. Da samo znate kako smo lagano krenule, dovoljno ranije da ne stignemo u zadnji čas, i da ste nas samo videli kako milimo kroz kolonu glavnog grada dok kiša pljušti i stvara dodatni , još veći, haos na ulicama. U kakvoj smo žurbi bile i stigle u knap. A kako smo se tek lagano ispričale u kolima u toj dvosatnoj vožnji… Dva lica medalje, uvek. No, kad smo već kod pomenute večeri, najveći utisak na mene je ostavilo pitanje doktorke Šafali, koje mi je još dugo posle odzvanjalo u ušima – Zašto jedina svrha detinjstva postaje ta da se odraste?
Wooooow! Zašto? I onda sam počela da se pitam zašto danas jedina svrha ranog majčinstva postaje ta da se konačno prespava noć i pregura ta famozna prva godina? Zašto jedina svrha puta do vrtića postaje ta da se dete što pre ostvi, gotovo baci u ruke vaspitača? Zašto jedina svrha mnogih dana postaje ta da se dan konačno samo privede kraju? I konačno, zaista, zašto jedina svrha detinjstva postaje ta da se odraste? Kako smo izgubili tu dečiju moć da uživamo u procesu? Zašto nas tako nervira kada nam deca jasno pokazuju kako se živi u trenutku?
Juče sam pokupila Monu iz škole, već sam imala strogo isplaniran raspored do uveče – trening, sastanak, ručak koji ju je čekao na šporetu… A Mona je koračala polako, nogu pred nogu i prolazeći pored parkića u kraju pitala da li bi mogla da ostane malo sa drugarima iz razeda. Iz žurbe u lagano. Nije li svrha puta od škole do kuće da se u njemu uživa. Nije li taj put opevan u pesmama? Nije svrha škole samo da se ode, vrati, završi jedan, pa drugi, pa osmi razred, pa završiš i detinjstvo. Svrha je da se pokupi svo kestenje, ugazi svaka barica, povuče savaka kišna kap sa šimšira uz put.
Na putu do vrtića se pričaju najlepše priče, i hoda se dugo i polako. To je posao dece, a naš je da budilnik navijemo malo ranije i stvorimo im vreme. Stvoriti vreme najveća je mudrost našeg doba. Bogatstvo će se uskoro meriti valutom vremena.


Proletela su ova moja nepuna dva sata na sunčanom Dunavu. Ili možda nisu. Gledam na sat i razmišljam da je vreme da požurim. Ipak,odlučujem da danas neću govoriti ni sebi ni deci onu čuvenu roditeljsku : Požuri malo! Srčem preostali gutljaj kafe sa dna termosa, polako ga gutam i gledam kako list lagano leluja dok konačno ne dodirne tlo. Oktobar je na pragu.
Jelena